Povijesne lokacije

Beram

Svakako vrijedi posjetiti Beram zbog gastronomskih užitaka koje nudi konoba Beram. U crkvi Sv. Marije nalazi se jedan od najpoznatijih fresaka, "Ples mrtvaca".

Beram je jedno od najduže naseljenih naselja u Istri. Istraživanja prapovijesne nekropole na južnim padinama Berma pokazala su s sigurnošću da je ovdje bilo naselje u željeznom dobu. Kameni brežuljak iznad plodne doline bio je idealno mjesto za utvrdu okruženu jednostavnim grubim zidom koji je slijedio konfiguraciju terena. Kasnije su u ruševinama tih zidova ugrađene rimske utvrde i srednjovjekovni dvorci. I danas je u Beramu sačuvan bezvremenski raspored ulica iz antičkih vremena. Utvrda Beram u svojoj prvoj fazi (do 7. stoljeća prije Krista) obuhvaćala je isto područje kao i danas. Čak i danas ulazi u naselje nose ista imena: Velika i Mala vrata. Ispred utvrde, na južnoj strani brežuljka, nalazila se nekropola – mjesto gdje su se pokojni spaljivali i pokapali. Kroz vrijeme se utvrda širila prema jugu, a nekropola se pomicala izvan zidina.

Crkva Sv. Marije na groblju 1 km sjeveroistočno od Berma čuva u svojoj unutrašnjosti jedno od najvrednijih ostvarenja istarskog srednjovjekovnog slikarstva. Dobro očuvane kasnogotičke freske koje pokrivaju gotovo sve unutarnje zidove crkve izradio je Vincent iz Kastva. Slike su nastale po narudžbi bratovštine Sv. Marije iz Berma, pa je većina prostora posvećena prizorima iz Marijinog i Isusovog života.

Najjači dojam ostavlja freska "Ples mrtvaca," gdje kraljevi, trgovci, kardinali, pa čak i sam Papa, plešu pred našim očima držeći se za ruke s mrtvima. U XVIII. stoljeću, u razdoblju baroka, crkva je proširena i obnovljena, zbog čega su neki dijelovi fresaka uništeni ili oštećeni. Sve freske su bile prebojene i skrivene. Otkrivene su i restaurirane 1913. godine.

Pazin

Definitivno biste trebali posjetiti Pazin i njegov Arheološki muzej Istre.

Pazin se prvi put spominje 983. godine u dokumentu kojim car Oton potvrđuje svoju donaciju tvrđave Castrum Pisinum biskupima Poreča. Oni su svoju tvrđavu predali svom pravniku, grofu Majnardu Crnogradu (von Schwarzenburg), koji je proširio svoju vlast na Tinjan i Kašćergu i time postavio temelje koje su imale potpuno drugačiju sudbinu od ostatka Istre sve do dolaska Napoleona. Nakon Majnardove smrti, nakratko je posjedom upravljala njegova kći Matilda, poznata kao grofica Pazina. Nakon što se udala za grofa Engelberta, posjed je postao vlasništvo grofova Goričkih.

U to vrijeme, u stalnim sukobima triju strana, moć grofova Goričkih je rasla, ali i Venecije, koja je preuzela vlast nad obalnim gradovima i postupno oslabila moć patrijarha Akvileje, koji su do tada imali prava na većinu posjeda u Istri.

Gorički su sada nazvani grofovima Gorice i Istre, te su neko vrijeme čak boravili u Pazinu i imali svoju palaču tamo.

U njihovo ime su u nekim dijelovima posjeda upravljali ministarci i vojnici – članovi nižeg plemstva bez slobode, koji su ne samo oružjem, već i dobro planiranim brakovima dolazili do novih posjeda za svoje gospodare. U to vrijeme, osim šireg područja Pazina, pod Goričke su pripadali i Završje, Momjan, Sovinjak, Pietrapelosa, Lupoglav, Tinjan, Kršan, Kožljak, Žminj, Višnjan, Vižinada i neki dijelovi posjeda ili prava u Motovunu, Lovreču i Taru.

Kako su se granice često mijenjale, ti su posjedi bili predmet stalnih sporova, ali su također doveli do nastanka najstarijeg hrvatskog međunarodnog pravnog dokumenta – ISTARSKOG RAZVODA, koji je napisan u isto vrijeme na tri jezika: latinskom, njemačkom i hrvatskom – pri čemu je hrvatski tekst napisan glagoljicom.